Beskonačno je ljudsko samouništenje, kao i razočarenje. Vratolomnom brzinom streme ka dnu, i njih dvoje. Ona i On. Pred mojim očima razvija se taj proces u lančanost kojoj ne nazirem kraj.
Ona se već i prije sigurno približavala dnu. U tom tonjenju povukla je i Njega za sobom, u bezdan. To se sve češće primjećuje; oni nečisti, pod bremenom počinjenih zala, pod savješću što peče, dok propadaju jedino još mogu za sobom nekoga povući, da negdje dolje ne budu sami. Jer, čovjekova je nesreća olakšana kada vidi da postoji neko ko jednako pati.
Njegovu patnju posmatram iz dana u dan. I te oči iz kojih je pobjegla svaka boja. Ostalo je samo crnilo strašnih dubina. Žalim ga. Mnogo više nego sebe, mnogo više no ikoga drugog u tom razvijajućem lancu.
Ovaj strašni krah već je uzeo maha. Sada se moraš spasiti sam; snagom volje, ljubavlju u svjetlost, ako smogneš snage sam upaliti krijesnice svojih očiju. Ja više ne mogu tako duboko doseći da te izbavim. Prošlo je vrijeme prvog užasa kada sam pružala ruke, a ti ne vjerujući u svoju silazeću putanju, njih odbacio.
Naposlijetku, uvidjeh da je bar moje tlo čvrsto, da sam udaljena i izdignuta bar od te opasnosti, da sam izvan domašaja. Iako su na meni opet pogriješili, ovaj put ponos je jači. Ponos ostaje.
